Za povijest korištenja obnovljivih izvora energije u našem Splitu osobito su važne vodenice ili mlinice na rijeci Jadro koje su imale veliku važnost za gospodarstvo cijeloga kraja. Već u kasno rimsko doba postojala su na rijeci razna gospodarska postrojenja s pogonom na vodu, a ta se tradicija nastavila u srednjem vijeku i kasnije. Tako nam se na prijelazu 17. u 18. st. u katastarskom zapisu navodi da je mlinica na Jadru u to doba bilo čak 12.

Gašpina se mlinica u dokumentima spominje prvi puta 1711.g., a u njoj su žito mljeli seljaci iz Zagore koji bi se ujesen, nakon vršidbe u karavanama spuštali s Klisa, a gajete (ribarski brodovi)  su doplovljavale i s Čiova, Šolte, Brača, Korčule pa bi nanizane uz Riku ljuljuškajući se čekale na svoj red.

Danas, obnovljena Gašpina mlinica svjedoči o tradicijskom životu naši starih i načinu privređivanja sve do prve polovine 20.st. kao važan spomenik gospodarske prošlosti splitskog kraja i kao jedno od glavnih izvora ekonomske snage grada. Jasna nam je njena važnost kada u prašnjavim spisima pročitamo kako su Splićani s tugom primili vijest da su solinske mlinice pale u turske ruke, nakon pada Klisa 1537.g. kada je granica između Turske i Hrvatske postala upravo rijeka Jadro ili samo Rika kako su je stari Splićani zvali.

Povijesna grupa, projekt "Obnovljivi izvori energije".